Općina Kreševo smještena je tridesetak kilometara od Sarajeva, u planinskom području središnje Bosne, u uskoj dolini rijeke Kreševčice, između obronaka planine Bitovnje. Kroz gradić teku rječice Kreševčica i Dragušnica. Prostire se na površini od 149 km2,, a administrativno pripada Županiji Središnja Bosna.

Po posljednjem popisu (1991. godine) na području općine živjelo je 6.699 stanovnika, od čega je Hrvata 4.738 (70,73%), Bošnjaka-muslimana 1.527 (22,79 %), Srba 33 (0,49  %), Jugoslavena 249 (3,72 %), te ostalih 152 (2,27%).

U sjeveroistočnom dijelu općine klima je pretplaninska umjereno kontinentalna, a sjeveroistoku općine, na planini Bitovnji, planinska umjereno kontinentalna. Prosječna godišnja temperatura u središnjem dijelu  općine od 6 do 8 0 C, u dolini Kreševčice 8 do 10 0 C, a u području Bitovnje 4 do 60 C. Prosječna godišnja količina padalina kreće se između 900 i 1750 mm.

Cijelo područje općine pripada slivu rijeke Bosne. Kroz Kreševo protječe rijeka Kreševčica koja nastaje spajanjem Vranačkog i Kojsinskog potoka, a južnim dijelom općine protječe Crna Rijeka koja se ulijeva u Lepenicu.

Kreševo se nalazi daleko od važnijih prometnica. Najvažnije cestovne veze općine su Kreševo-Kiseljak i Kreševo-Lepenica-Sarajevo, a u izgradnji je put prema Mostaru preko Tarčina..

Dan općine je 15. kolovoza, kada je i blagdan Velike Gospe, zaštitnice župe Kreševo.

Kreševski kraj bio je nastanjen još u neolitskom razdoblju. Brojni materijalni ostaci svjedoče o intenzivnom životu na prostoru današnje kreševske općine u vrijeme rimske uprave Ilirikom, te u vrijeme seobe naroda. Tome su, u prvom redu, razlogom rudna i druga prirodna bogatstva ovoga kraja. Sa sigurnošću se može kazati da je na ovom području bilo eksploatiranja zlata, srebra, bakra, željeza, a vjerojatno i žive.

Osim brojnih tragova eksploatacije i prerade ruda, te nekoliko rimskog vodovoda, kao i ostataka rimskog naselja na lokalitetu Zid, blizu grada, vrijedi spomenuti i brojne nalaze kasnoantičkog materijala koji je danas u sekundarnoj uporabi. Tako je, prilikom rušenja stare kreševske crkve, 1964. godine, u njenim zidovima pronađeno pet romaničkih kapitela iz perioda od XI. do XII. stoljeća. Kapiteli vjerojatno također potječu s lokaliteta Zid, kao i jedan rimski epigrafski spomenik na kojem se spominje nepoznati rimski municipij.  

U rimsko doba postojala su na kreševskom području i dva priključna puta na cestu Salona (Solin)-Argentaria (Srebrenica): jedan je iz Kreševskog polja, preko Ivice, Homolja, Kuliješa, Tulice i Kobiljače vodio u Sarajevo, a drugim je Kreševsko polje bilo, preko Višnjice i Kiseljaka, povezano s Visokim.

Najsnažniji razvoj Kreševo i njegova okolica ipak doživljavaju u vrijeme samostalne bosanske države. Prvi pisani trag o kreševskim rudnicima srebra, bakra i olova, potječe iz 1381. godine.   Dolaskom Sasa u Bosnu, značajno se unapređuje tehnologija vađenja i prerade ruda. Oni donose pravne regulative, "saske zakone" i suvremeniju tehnologiju. Najveći uspon Kreševo doživljava postavši jednim od sjedišta bosanskog kralja, o čemu svjedoče dokumenta, brojni arheološki nalazi, te ostaci utvrda. U Histporijskom arhivu Dubrovnika pohranjena je povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša, datirana 12. 8. 1434. godine, u kojoj se prvi put spominje grad Kreševo. Povelja počinje riječima: "U kraljevskom gradu Kreševu...", što svjedoči o njegovom tadašnjem statusu. U to vrijeme Bosna ostvaruje bogatu i razuđenu suradnju sa Dubrovnikom. Kralj Stjepan Tomaš je 3. 9. 1444. godine u Kreševu potvrdio je Dubrovčanima trgovačke povlastice.

Ostaci kraljevskog grada sačuvani su i danas, a opasani su bedemom, pa se čitav prostor naziva i Bedem. Na rubu ostataka srednjovjekovnog grada je 1996. godine podignuta kapela u spomen na posljednju bosansku kraljicu, Katarinu Kosača. Grad je imao podgrađe u kojem se vremenom razvila zanatsko-trgovačka i rudarska varoš. Tvrđava ostaje u funkciji i u vrijeme Osmanlija, pošto je navedena u popisu turskih tvrđava u BiH iz 1469. godine.  

U Kreševu je bila carinarnica koju su držali Dubrovčani, koji su u Kreševu imali svoju koloniju, te vodili kompletnu trgovinu rudnim blagom. Turci su okupirali Kreševo 1463. godine, ali su Dubrovčani još neko vrijeme bili glavni zakupci carina. Nakon turske okupacije u Kreševu je sjedište nahije, koja se prvi put spominje 1469. godine, a nahija je prvobitno pripadala Kadiluku Bobovac. Te godine se u nahiji Kreševo spominju utvrđeni grad, pazar i rudnik srebra, s pomoćnim rudnicima u Deževicama i Dusini. Utvrđeni grad u Kreševu spominje se i 1503. godine, no, tada je već napušten, možda već 1489. godine, kada je utvrđen grad Dubrovnik. Nahija je neko vrijeme najvjerojatnije pripadala sarajevskom kadiluku, što se vidi po nadležnosti sarajevskog kadije Mahmud-efendije nad jednim sudskim sporom oko vlasništva nad zemljom u selu Dusina (danas selo u općini Fojnica).

Godine 1468. Kreševo je, nakon Fojnice, drugi trg po veličini u Bosni. U Kreševu je te godine registrirano 299 kuća poreskih obveznika, 1485. godine 290 kršćanskih, te, prvi put, i devet muslimanskih kuća, a 1489. godine 275 kršćanskih kuća, te 11 muslimana samaca. U Deževicama je 1468. godine bilo 48 kršćanskih kuća i 12 samaca, a 1485. godine 49 kršćanskih kuća sa 11 samaca i jedna muslimanska kuća.

Nahija Kreševo se, nakon 1469. godine, spominje još i 1485. i 1489. godine, ali je nema u popisima iz 1516. i 1530. godine. U tim popisima nema ni Fojnice i Lepenice, jer su i one, kao i Kreševo, u međuvremenu priključene Visočkoj nahiji. U XVIII. stoljeću nahija Kreševo pripada Sarajevskom kadiluku (mulaluku), a u XIX. stoljeću Mudirluku Fojnica u Sarajevskom kajmakanluku.

Uz Kreševo, i Deževice, danas jedno od kreševskih sela, u to vrijeme ima veliki značaj, prije svega kao rudnik i jedno od kraljevskih sjedišta. Već prvi spomen Deževica, 1403. godine, govori da se i tu nalazi jedno od sjedišta bosanskog kralja: u dokumentu koji se danas čuva u Historijskom arhivu Dubrovnika stoji da Dubrovčanin Marin de Bona sklapa ugovor s Vlahom Vukšom Mirilovićem da ovaj ode na dvor bosanskog kralja u Deževice, gdje će preuzeti 150 tovara olova. Deževice su u to vrijeme i važan rudnik olova, srebra i željeza, te trgovište, s dubrovačkom kolonijom, a carina u Deževicama prvi put se spominje 1408. godine. Knez trga, Pavle, prvi put se spominje 1412. godine, a kasnije se spominju i kneževi Milutin Drašković (1422.) i knez Milivoj (1425. godine). U Deževicama je bio i franjevačkji gvardijanat sa samostanom ili rezidencijom, kome franjevački general Vilim de Casalis 1435. godine oduzima neke povlastice.

Mada je osmansko razdoblje za Kreševo, kao i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, uglavnom bilo vrijeme stradanja, položaj ovoga kraja, zahvaljujući rudnicima, kovačima te ostalim zanatlijama i trgovcima, bio je relativno povoljan. Osmanlije gotovo u cijelosti preuzimaju zatečene zakonsku regulativu i tehnologiju u oblasti rudarstva i prerade ruda (tzv. Kanun-sas) i one će ostati na snazi sve do dolaska Austro-Ugarske. Ovim kanunima jamči se autonomnost metalurga, uređuju imovinsko-pravni odnosi između dioničara, naznačuju izvršni organi (Sabor, knez i glasnik). S obzirom na to da su se željezarskom djelatnošću bavili isključivo katolici, postojali su određeni povoljni uvjeti za očuvanje njihove opstojnosti, kulturološke i vjerske autonomnosti. Glavni proizvod sve do početka 17. stoljeća bilo je srebro, kada primat preuzima željezo, njegova eksploatacija i prerada u izrađevine široke upotrebe.

Glavni proizvodi kreševskih kovača bili su, pored ostalih, konjske ploče i čavli. Ploče su bile "arapskog tipa" i bila su poznate po kvaliteti na cijelom prostoru balkana. Pored konjskih ploča, za kojima je vladala velika potražnja, proizvodile su se i dobre brave (ključanice). One su bile "dubrovačkog tipa" sa šest pera. U to vrijeme Kreševo je bilo jedna velika radionica sa visokim stupnjem metalske proizvodnje i gospodarskog razvoja.

Detaljan opis Kreševa dao je 1785. godine, prije tzv. Dubičkog rata, austrijski obavještajac, zastavnik Božić, koji u izvještaju navodi da se u Kreševu nalazi oko 200 kršćanskih i oko 100 turskih kuća, te franjevački samostan sa 30 fratara i zidine srednjovjekovnog grada.Spominje i selo Vranke u kojima se proizvode liječničke sprave, kao i Deževice sa 10 do 12 kršćanskih kuća, te Kojsinu sa 7 do 8 kršćanskih kuća. Također spominje i sela Stojčići, te Crnići sa oko 45 kuća.

Odbljesci višestoljetnog gradskog života 1848. godine rezultiraju osnutkom škole, druge u BiH, a 1901. godine otvorene su čitaonica i knjižnica. Podatak da je Kreševo među prvim od manjih gradova imalo vodovod, javno kupatilo, bazen, telefon i hidrocentralu govori i o kulturnoj razini.

Dolaskom austrougarske vlasti, Kreševo znatno stagnira. Dotadašnje naturalno gospodarstvo dolaskom Austro-Ugarske zamjenjuje se novim kapitalističkim, tj. robno-novčanim gospodarstvom. Dolazi i nova suvremenija tehnologija u rudarstvo i metaluršku proizvodnju. Time je zadan smrtni udarac daotadašnjem autohtonom rudarstvu i zanatskoj proizvodnji, koja dolazi u sve veću krizu i na kraju nestaje, a na to mjesto dolazi industrijska proizvodnja. Prijelom u tom pogledu desit će se 1891. godine, kada su u Varešu, a 1893. godine i u Zenici, podignute visoke peći. Nakon toga jedan po jedan željezarski pogon u Kreševu obustavlja rad. Sve to je uvjetovalo da se kreševsko gospodarstvo nađe u teškom položaju , dotad nikad težem.

Austro-Ugarska administracija novim zakonima zabranjuje i slobodnu sječu šuma, što je bitno utjecalo na smanjenje proizvodnje drvenog uglja za potrebe željezarstva. Sve je ovo vodilo ka depopulaciji i zbog raseljavanja u nove rudarsko-metalurške centre srednje Bosne, u potrazi za poslom.

Kreševljaci su se žestoko opirali tim novim mjerama administracije u cilju spašavanja od očitog i svakodnevnog propadanja. Naposljetku je administracija sagradila kolni makadamski put Kreševo-Kiseljak čime je Kreševo povezano sa "svijetom".

Nakon toga su poduzete daljnje mjere za spašavanje Kreševa i njegovog gospodarstva pa se 1908. godine osniva kovačka zadruga pod nazivom "Kovačka zadruga udruženje sa ograničenim jamstvom" koja je kao takva djelovala do 1949. godine, a onda pretvorena u današnje poduzeće «Čelik».

U periodu vladavine Austro-Ugarske Monarhije Kreševo je bilo kotarska ispostava koja je pripadala Fojničkom kotaru, Okrug Sarajevo. Godine 1879. imalo je 261 kuću i 1.319 stanovnika, a 1910. ima 316 kuća sa 1.043 žitelja (175 muslimana, 2 pravoslavna i 860 katolika). Stanovništvo Kreševa i okoline bavilo se zemljoradnjom, stočarstvom i pčelarstvom. Tu je radila filijala Tkaonice ćilima Sarajevo, sušionica krzna i kovačnica na motorni pogon. Proizvođeni su željezni proizvodi (potkovice i ekseri), a u blizini je radio rudnik grofa Ogsza Orzechowskog. U gradu se nalazila žandarmerijska postaja, pošta i telegraf, opća osnovna škola, mekteb, franjevački samostan, katolička župa, džamija i hrvatska narodna čitaonica.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata stare tradicije nastavljene su, ali na novim osnovama. Tradicionalni kovački zanat prerastao je osnivanjem «Čelika» u industrijsku proizvodnju, a brojne privatne kovačnice su modernizirane. I u rudarstvu je ostvaren velik napredak, prvenstveno osnivanjem poduzeća za proizvodnju i preradu mineralnih sirovina «Barit». U tekstilnoj industriji nastavljena je tradicija iz davnina, prvenstveno osnivanjem «Autoopreme», kao nasljednika Tvornice ćilima koja je osnovana u vrijeme Austro-Ugarske vladavine.

Nakon posljednjeg rata, privreda u Kreševu doživljava preporod. Pored dotadašnjih "tradicionalnih" djelatnosti, u Kreševu su otvorene nove tvornice za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina, za proizvodnju suhe žbuke,  građevinske limarije i stolarije, namještaja, stiropora, spužve, itd., a i građevinarstvo postaje jedna od jačih grana. Danas je Kreševo jedna od rijetkih općina u BiH u kojoj nezaposlenih gotovo da i nema. 

Područje kreševske općine izuzetno je lijepo zbog visokih grebena, brda i planina (Čubren, Berberuša, Volujak, Lopata, Trebac, Inač, Meoršje). Visoke bukove, hrastove, grabove i jelove šume čine 70% općinskog prostora. Brojni planinski izvori i potoci naglašavaju čari čiste i nedirnute prirode, a jednostavni planinski putovi i staze ipak omogućavaju pristup svim prirodnim ljepotama.

Uz planinarski dom na Lopati, brojne lovačke i planinarske kuće, te uz samostanski muzej koji čuva brojne dragocjenosti proteklih stoljeća, omiljeno odredište posjetitelja je selo Vranci, u kojem se, uz zanimljivu arhitekturu, nalazi i kameni most, najstariji sačuvani građevni objekt na prostoru općine, čije vrijeme gradnje je neodređeno, a narod ga zove "rimski most". U Vrancima se nalaze i jedine ta'te («bosansko zvono») u BiH.

Ovo područje zanimljivo je i speleolozima, a među speleološkim objektima posebno se izdvaja ju pećine Veliki i Mali oklop blizu grada, te Oberska rupa u Vrancima.

Twitter